SRBIJA, 04. juna – Imanje Petrovića u podgorskom selu Osečina čuva u Srbiji jedinstveni spomenik – podignut konju, kao vijek dugo svjedočanstvo o ljubavi čovjeka i životinje koja je život svom vlasniku spasla u tri rata.
Koliko je znano, u prošlosti Srbije niko ni od vladara, ni od vojskovođa, nije se sjetio da podigne spomenik konju, kao odanom ratnom drugu.
Učinio je to, prije nešto manje od sto godina, jedan srpski seljak – Vladislav Petrović iz Osečine, koji je spomen, ukazujući mu tako čast i zahvalnost za spasen život, podigao svome konju Acku sa kojim je prošao oba balkanska i Prvi svjetski rat, piše Blic.rs.
To u Srbiji jedinstveno obilježje, srećom, postoji i danas, a o njemu brine Ranko Petrović, Vladislavljev unuk.
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
– Iz štale u kojoj je bilo sedam konja deda je izveo najmlađeg Acka i 1912. godine otišao u Prvi balkanski rat. Sa njim je u vojevanje, vodeći kobilu Ticu, pošao i njegov rođeni brat Radoje. Poslije šest godina ratovanja, hvala bogu, obojica su se vratili živi u Osječinu, a živa su bila i oba konja. Još pet godina poživio je Acko, kojeg je djed Vladislav zvao bratom i ratnim drugom. Zajedno su išli na vašare i druge seoske skupove, a Acko je bio pošteđen svih radova. Kada je uginuo, djed je odlučio da ga sahrani i da mu podigne spomenik, jer ga je na svojim plećima nosio kroz ratove i vratio ga kući živog – priča Ranko Petrović ispred neobičnog spomenika.
Obilježje se nalazi u imanju porodice, pored seoskog puta u Osječini. Ranko otkriva da je trebalo da Vladislav i Acko počivaju zajedno, jer je njegov djed vjernog ratnog druga želio da sahrani na porodičnom groblju. Ta želja mu, međutim, nije ispunjena.
– Jednostavno, kada je Acko uginuo, tadašnji paroh nije dozvolio da se konj sahrani među ljude, iako ga je djed ubjeđivao da mu je Acko, pored Radoja, drugi rođeni brat i da ga mora sahraniti u porodičnom groblju. Ne, nije vrijedilo, popova je bila posljednja, nije želio čak ni opelo da održi, zbog čega je Vladislav bio mnogo razočaran. Tako je Acko sahranjen van groblja, na našem imanju pored puta – objašnjava unuk Solunca iz Osečine.
Petrović dodaje da dok je živ neće dopustiti da grob i spomenik konju ostanu zapušteni i zaboravljeni, da, kako kaže, priča o velikoj ljubavi i poštovanju traje i poslije cijelog vijeka.
BLIC
