BRANEŠCI, 21. jula – Dan kada Srpska pravoslavna crkva praznuje Svetog velikomučenika Prokopija, 21. juli, u Branešcima se kao slava sela proslavlja od 1989. godine, kada su osvećeni temelji hrama posvećenog ovom svetitelju kojeg poštuju ne samo hrišćani nego i pripadnici drugih vjera.
Episkop banjalučki gospodin Jefrem hram je osvetio 17. septembra 2000. godine povodom dvije hiljade godina hrišćanstva i 100 godina postojanja Banjalučke eparhije, a 2004. godine obnovljena je parohija Branešci, kada je za paroha postavljen otac Luka Božić koji i danas vjerno i čestito služi svojoj crkvi, Bogu i narodu ovog kraja, pišu ”Čelinačke novine”.
Ove godine na dan svetog Prokopija u Branešcima je organizovano veliko narodno slavlje. Može se reći da je toga dana ovo zapravo bio najveći događaj u banjalučkoj regiji. Svetu arhijerejsku liturgiju predvodio je preosvećeni vladika banjalučki Jefrem a, sasluživali su mu brojni sveštenicima, đakoni i bogoslovi banjalučke eparhije. Vjernici su napunili i hram i portu, a među slavskim gostima bili su brojne zvanice iz privrednog, političkog i javnog života Čelinca, susjednih opština i Republike Srpske.
U sklopu liturgije episkop Jefrem u čin sveštenika rukopoložio je diplomiranog teologa Dragana Jovanića iz Prnjavora koji će uskoro biti postavljen na službu u jednu od upražnjenih eparhijskih parohija.
Diplomirani teolog Dragan Jovanić iz Prnjavora rukololožen u sveštenički čin
Uslijedilo je osvećenje slavskog kolača i žita, a potom se vladika obratio vjernicima.
Prvo je prisutne upoznao sa životom, djelom i žrtvom Svetog Prokopija koji je u trećem vijeku kao vojnik stradao za Hrista i hrišćanstvo, te dodao:
– Draga braćo i sestre, krv svetih mučenika bila je sjeme za mnoge hrišćane. Ova priča o Svetom Prokopiju je iz nekog dalekog vremena. Ali mi znamo da su i u prošlom vijeku tekli potoci krvi mnogih pravoslavnih mučenika na našim i drugim prostorima gdje žive. Ali opet smo opstali zahvaljujući snazi naše vjere. Vjera je ta koja nam daje snagu da savladamo sva životna iskušenja. Gospod je rekao «sazidaću svoju crkvu da je ni paklena vrata neće nadvladati». Razumije se, nije mislio samo na građevinu nego na duhovnu zajednicu. I evo Hristova i naša crkva traje i živi već treći milenijum. Kada vidimo koliko se zla u svijetu namnožilo i danas događa onda nam biva jasno da zapad i posebno Evropa žive u posthrišćanskoj eri. Za njih je hrišćanstvo prošlost, njima cilj opravdava sredstvo, bez obzira kojim putem išli i preko kojih i koliko žrtava gazili. Ali, mi to možemo vidjeti i znati jer smo mi pravoslavni hrišćani, pa na osnovu toga imamo kriterijume da razlikujemo laž i istinu, dobro i zlo, i da na osnovu toga rasuđujemo svoja i tuđa djela. Bez obzira što živimo u ovom vremenu u kojem, reklo bi se, nigdje svjetla na kraju tunela, mi hrišćani sa puno optimizma gledamo u budućnost. Čovjek nije ni tvorac ni krojač sudbine i istorije svijeta i čovječanstva. Najveća naša snaga i nada je u tome što vjerujemo u Boga, u njegovu vječnu istinu, u njegov moralni zakon, u ono što je kroz vjekove provjereno i dokazano, pobjeđivalo i onda kada se činilo da je pobijeđeno. Nedavno smo proslavili i Vidovdan. Čak i neki Srbi nikako da shvate zašto mi to slavimo dan svoga poraza. A to je bio samo fizički poraz, a pobjeda moralna. Oni su bili jači fizički jer ih je bilo više, a mi smo bili moralno jači jer je pravda i istina bila na našoj strani. I tako je bilo kroz cijelu našu istoriju i tako će biti i dalje. Na to nas je nadahnjivala naša sveta vjera. Ona nam je davala snage da se ne bojimo ničega i nikoga. To ne znači da treba da budemo neodgovorno hrabri, da tražimo opasnost, da ne budemo dovoljno kritični prema situaciji koja nas zatekne. Treba sa puno vjere da se upuštamo u životne probleme i onda ćemo ih uspješno da riješimo – rekao je u propovijedi banjalučki arhijerej.
Potom je poželio svima prisutnima i narodu ovog kraja srećnu slavu, te podsjetio na uzdizanje hrama Svetog velikomučenika Prokopija kao duhovne vertikale sa ledine ka nebu i Bogu. Pored hrama, sagrađeni su lijep parohijski dom i sala za narod, a ovoga dana ozvaničen je i završetak ograde oko porte.
– Ovo je saborno mjesto, ovdje dolazimo, molimo se, obavljamo svete tajne. Nažalost, sve je manje i krštenja i vjenčanja, ali odavde mora doći preporod, ovdje se moramo sjetiti gdje smo pogriješili i u čemu griješimo. Odavde moramo ispravljati naše greške i krenuti pravim putem, naprijed. Treba da volimo svoju zemlju jer druge nemamo. Za ovu su mnogi položili živote, a u miru radili, oživjeli je, oplemenili, nama predali s nadom da ćemo je unaprijeđenu predati svojim mlađim pokoljenjima. To je kontinuitet života. Neka tako bude i u ovom divnom i pitomom mjestu koje je možda nekad bilo zabačeno, ali danas takvih mjesta kod nas skoro da nema. Sva su ugodna, prijatna i lijepa za život, samo treba mi da budemo hrabri i vrijedni, puni optimizma. Ma kako izgledalo danas, ipak ima nade, evo nas okupljenih u hramu Božijem – zaključio je episkop Jefrem.
Po izlasku iz hrama svečana litija načinila je trokratni ophod oko hrama, a onda je podijeljena nafora. Slavski ručak je obavljen za ogromnom sofrom postavljenom u porti. Zdravice su razmijenili episkop Jefrem, domaćin paroh branešački Luka i kum slave prof. dr Vlado Đajić.
Prota Luka zahvalio se preosvećenom vladici, kumu i svim slavskim gostima i priložnicima koji učestvuju u fizičkom i duhovnom razvoju parohije.
– Dragi kume, hvala ti što pomažeš svome narodu, svojoj crkvi i svome zavičaju i u onom i u ovom vremenu. Hvala ti i što uspješno vodiš najznačajniju našu zdravstvenu ustanovu i liječiš naš narod. Zajedno dugo godina učestvujemo u gradnji i nadogradnji i ove parohije, ali i mnogih drugih i parohija i objekata potrebnih našem narodu – rekao je episkop Jefrem blagoslovivši i kuma slave i sve slavske goste.U svom obraćanju dr Đajić prvo se zahvalio Bogu što mu je dao priliku da pomaže svome narodu i razvoju svoga zavičaja, a on je samo nastavio tradiciju svojih predaka. Njegovi roditelji Mirko i Ljubica bili su kumovi zvona na Hramu Svetog Prokopija.
– Srpska pravoslavna crkva i Republika Srpska treba da budu i jesu matice našeg naroda oko kojih svi treba da se okupljamo sa istim ciljem, da ih čuvamo i da ih razvijamo. Ja se u svakom pogledu, na svakom polju gdje mogu da doprinesem, trudim da pomognem. I tako će biti dok god mi Bog daje priliku da to činim – rekao je dr Đajić.
Nakon ručka nastavljeno je narodno veselje.
